Bravo Drasko Lidija i cjela obitelji

Prethodna tema Sljedeća tema Go down

Bravo Drasko Lidija i cjela obitelji

Postaj by Gost on sub vel 13 2010, 12:58

Ne može govoriti, ali piše čelom. Bolest mu nije uništila duh










  • Vjekoslav Skledar/CROPIX




  • Vjekoslav Skledar/CROPIX

(1/2)






Autor: Goranka Jureško

Objavljeno: prije 4 h i 45 min



Supruga Lidija, četvero djece i majka Ruža danas preko kompjutora normalno razgovaraju s Draškom
ZAGREB - Moždani udar u kasnim tridesetima? Ma to nije moguće! Nažalost, čak tri moždana udara Draška Regula, nakon što su krvne žile otkazale poslušnost ili, bolje rečeno, loš metabolizam masti ujedinjen sa stresom prije deset godina, pokazala su da i to može biti stvarnost.
Tri uzastopna moždana udara danas 49-godišnjeg Draška Regula u potpunosti su promijenila život cijele obitelji - supruge Lidije, kćeri Vedre, blizanaca Jure i Jana, najmlađeg sina Grigora i njegove majke Ružice.
Draško, inače profesor engleskog i ruskog, od tada je kvadriplegičar prikovan za krevet, ne može govoriti, ne može pomaknuti ruke i noge zbog trajnog oštećenja moždanog debla, no vedrina i optimizam nisu ga napustili. Iskreno se smije svakoj šali pa ne čudi što je optimizam obitelji Regul naprosto zarazan. Samo podsjećanje na prve dane nakon Draškovih moždanih udara izmamit će suze supruzi Lidiji, ali zakratko jer ubrzo priča opet postaje optimistična. Uspjeli su zajedno postići to da Draško opet bude s njima i da sudjeluje u svim obiteljskim događanjima i odlukama.





Dobro raspoloženje


Nakon susreta s Draškom, kojem je put u svijet komunikacije otvoren kompjutorom na kojem piše “rogom” pričvršćenim na čelu, i to pomičući ga po tastaturi na ekranu, zarazno dobro raspoloženje prelazi i na njegove sugovornike. S Draškom se komunicira usporeno, ali ni u jednom trenutku nije to razgovor s invalidom, već s čovjekom koji to samo čini na drukčiji način. No, da bi se došlo u fazu u kojoj je Draško danas, prošlo je nekoliko godina, kaže supruga Lidija.
Podrška obitelji


- Brzo sam shvatila, dok je još ležao u bolnici nakon moždanog udara, da on zapravo razumije sve što mu govorim. Njegove su me oči pratile po bolesničkoj sobi, a kad bih mu rekla da ću ponovno doći, pogledao bi na sat. Na spomen djece, u kutu oka pojavila mu se suza - objašnjava Lidija.
Uslijedile su brojne rehabilitacije, a onda je došlo vrijeme da se Draško vrati kući. Nije ga obeshrabrila činjenica da mu je preostao samo duh.
- Osjećaj da još mnogo toga trebam obaviti sjeo je na potku kojoj je nit vodilja bilo uvjerenje da je čovjek zapravo duhovno biće koje proživljava materijalnu avanturu kako bi učilo i razvijalo se na svojim, ali i tuđim iskustvima.
Ta potka postala je temelj za formiranje mog životnog stava možda koju godinu prije kobnog moždanog udara, a to je uključivalo i prihvaćanje materijalnih teškoća kao izazov te priliku za razvijanje i jačanje duha kroz suočavanje s teškoćama i, dakako, njihovo prevladavanje. Silan poticaj dobio sam kad sam vidio da je moja supruga shvatila ‘da sam još tu’, smišljajući načine kako da dopre do mene unatoč neshvaćanju okoline. Imao sam sreću jer je taj njezin entuzijazam prihvatila i nekolicina liječnika i većina osoblja.
Pozitivno ozračje stvorili su moji ukućani - opisuje nam Draško povratak u život.
Lidija kaže kako je komunikacija najprije počela pogledima - udesno - da, ulijevo - ne, pa slovkanjem abecede, a Draško bi pokazao kad bi se došlo do pravog slova. Za “da” je također postojala zelena, a za “ne” crvena kocka. Potom je na prozirnoj foliji napisana abeceda, kojom se Draškovi ukućani i danas služe kad žele njegov brzi odgovor ili pak saznati što mu treba.
Treba znati slušati


Sve što misli Draško nam najbolje može priopćiti samo putem tzv. SmartNav sustava. Mala IC kamera povezana je s reflektirajućom točkom na čelu koja podržava kompjutorski miš.
Tastatura je na ekranu kompjutora i Draško po njoj svojim “rogom” na čelu piše i objašnjava da je kvalitetan život osoba poput njega moguć ako postoji obostrana empatija, domišljatost i strpljenje onoga koji treba pomoć te onih koji mu je pružaju.
- Nema mjesta sažalijevanju, zdvajanju, jojokanju, već je potrebna smirenost i sposobnost da se uživi u ulogu bližnjega, da ‘stane u tuđe cipele’. Njegovatelji se trebaju truditi da dokuče što nam treba, a mi da realno budemo svjesni koje su mogućnosti njegovatelja - precizan je Draško. Dodaje da se to odnosi i na državna tijela koja ne mogu uvijek znati što treba osobi poput njega, ali moraju znati slušati te zatim i rješavati probleme.
- Ne može moja supruga zbog parkiranja stalno ratovati sa Zagrebparkingom niti trebam svaka dva mjeseca tražiti produljivanje fizikalne terapije. Mnoge bi stvari mogle biti jednostavnije, no za to treba preštihati, prekopati, posijati i na kraju uzgajati legislativu koja regulira naša prava na pravi način - ističe Draško.
Chata s prijateljima



- Kad sam došao kući, morao sam otkrivati toplu vodu kako bih uspješno komunicirao. Sjetio sam se slavnog fizičara Stephena Hawkinga koji upravlja računalom uz pomoć šipke na čelu pa mi je to bila inspiracija za prvi rog - za čelopis - objašnjava svoj put do otvaranja kompjutorske komunikacije s ukućanima, ali i širokim krugom prijatelja koje je stekao chatajući svakodnevno.
Draško najavljuje i knjigu koja bi bila vodič za rehabilitaciju, a ne treba sumnjati da će u njoj mnogi naći snage da nastave svoju životnu borbu. Njemu je trebalo devet mjeseci da uz mukotrpne vježbe uspije koristiti računalo uz pomoć čelopisa, ali je uspio pa smatra da to i nije bilo predugo razdoblje za ono što je napokon ostvario.
‘Malodušan sam bio samo jednom u bolnici’



Zaključan u tijelu ili Locked in syndrom (LIS), kako medicina naziva stanje Draška Regula, nije promijenio njegov stav o, primjerice, eutanaziji.
- Samo jednom mi je palo na pamet da bi bilo dobro skončati život kad su me spazmi u desnoj nadlaktici opako namučili jedne noći dok sam ležao u intenzivnoj njezi između dva obilaska osoblja, a nisam mogao zvati u pomoć! No, da mi je tad netko prišao, uhvatio me za ruku i iskreno sućutno rekao kako su spazmi nužno zlo koje će proći, pa makar i na kineskom koji ne razumijem, mislim da bi me crne misli brzo napustile. Postidio bih se svog malodušja i mirnije dočekao zoru - objašnjava Draško.
Dodaje kako su zahvaljujući novoj tehnologiji otvorena pitanja o tome koliki je značaj svijesti, odnosno podsvijesti u ljudskom životu i može li se i s kojom sigurnošću odrediti njihova granica te može li se i kako saznati gdje je to duh povezan s tijelom. Želi li ga uopće napustiti? Eventualni odgovori na ta pitanja mogli bi unijeti prilično svjetla u maglovitu eutanazijsku dvojbu ubiti ili ne ubiti, naglašava Draško.
No, tako optimističan, dok zaraznim smijehom osvaja svoje sugovornike, Draško o eutanaziji samo “filozofira” jer njegov život sa svim ograničenjima ispunjen je do zadnje minute u danu.
http://www.jutarnji.hr/drasko-regul--ne-moze-govoriti--ali-pise-celom--bolest-mu-nije-unistila-duh/557861/

Gost
Gost


[Vrh] Go down

Prethodna tema Sljedeća tema [Vrh]

- Similar topics

 
Permissions in this forum:
Ne moľeą odgovarati na postove.